Vijesti

Tri prvenstva, četiri zlata i Podvežica: riječka priča Marina Milićevića

Svjetsko zlato u Rijeci osvojio je još 2010. godine, pet godina poslije na istom boćalištu slavio s Leom Brnićem, a sada se na Podvežicu vratio po još dva naslova. Marino Milićević gotovo dva desetljeća pripada vrhu svjetskog boćanja, a iza 34-godišnjeg Crikveničanina zanimljiva je karijera koja je počela u Gornjem kraju i vodila ga kroz nekoliko hrvatskih i talijanskih klubova. Ovogodišnje Svjetsko prvenstvo, međutim, za njega je imalo posebno značenje.

Tri prvenstva, četiri zlata i Podvežica: riječka priča Marina Milićevića

Kada je Marino Milićević prije dvije godine u razgovoru za Novi list govorio o svojim medaljama, priznao je kako ih više zapravo nema gdje spremati. Dio je završio u vikendici, dio kod bake i djeda, nešto ih čuva kod kuće, dok one sa svjetskih prvenstava imaju posebno mjesto. Nakon ovogodišnjeg prvenstva u Rijeci za tu će kolekciju trebati pronaći još malo prostora. Dva nova zlata, osvojena s Leom Brnićem u muškoj te Riom Vojković u mješovitoj štafeti, zaokružila su jedno od najuspješnijih natjecanja njegove duge reprezentativne karijere.

No Rijeka za Milićevića nije tek grad u kojem je ove godine osvojio dvije medalje. Ondje je 2010. postao svjetski prvak među mladima, 2015. s Brnićem osvojio prvo zajedničko seniorsko zlato, a sada su se njih dvojica, jedanaest godina kasnije, ponovno našla na najvišem postolju. Uz to je konačno stigao i naslov s Vojković, nakon nekoliko godina provedenih u samom vrhu mješovitog štafetnog izbijanja. Sve se dogodilo na poznatoj Podvežici, pred fantastičnom publikom koja je tijekom četiri dana natjecanja hrvatskim reprezentativcima pružala podršku kakva se na boćarskim prvenstvima ne doživljava često.

Za Marina, koji je odrastao nedaleko od Rijeke i godinama igrao za tamošnje klubove, takav rasplet ima dodatnu vrijednost. A njegova je priča započela sasvim jednostavno, u crikveničkom Gornjem kraju, gdje je kao sedmogodišnjak s prijateljima počeo igrati boće.

Dva svjetska zlata već na početku karijere

Prve je boćarske korake napravio u BK Gornji kraj, a već s dvanaest godina prešao je u riječki Vargon. Ondje je počeo ozbiljnije trenirati, uz važnu ulogu Čede Vukelića, s kojim će surađivati sljedećih dvanaest godina. Talent se vrlo brzo počeo pretvarati u rezultate. Na juniorskom prvenstvu Hrvatske u Donjem Prološcu 2007. osvojio je tri medalje: zlato u preciznom izbijanju, srebro u brzinskom i broncu u štafeti s Darijom Đenešom.

Već sljedeće godine stigao je prvi veliki međunarodni uspjeh. Na Svjetskom prvenstvu do 18 godina u Zagrebu 2008. Milićević je u finalu bližanja i izbijanja u krug pobijedio Talijana Stefana Pegorara 25:22 i sa samo 16 godina postao svjetski prvak. Osvojio je i srebro u klasičnim parovima, potvrdivši da se već tada jednako dobro snalazio u različitim disciplinama.

Drugi naslov stigao je 2010. godine na Svjetskom prvenstvu mladih u Rijeci, ovoga puta u pojedinačnom klasičnom. U polufinalu je pobijedio Argentinca Nicolása Pretta 10:7, a zatim u finalu uvjerljivo svladao Slovenca Jaku Kosirnika 13:1. Zanimljivo je da su obojica njegovih tadašnjih protivnika i šesnaest godina poslije nastupila na Svjetskom prvenstvu u Rijeci. Kosirnik je ove godine osvojio srebro u krugu, dok je Pretto s Guillermom Montemerlom stigao do polufinala klasičnih parova, u kojem su ih zaustavili Talijani Negro i Grosso rezultatom 8:3.

Milićević je tako još kao mladi reprezentativac imao dva svjetska naslova u klasičnim disciplinama. Iako će najveći dio seniorske međunarodne karijere izgraditi u brzinskom i štafetnom izbijanju, njegov prvi veliki uspjeh na riječkoj Podvežici stigao je upravo u pojedinačnom klasičnom, disciplini u kojoj se i danas uspješno natječe u Superligi.

S Brnićem od Rijeke do Casablance i ponovno do Rijeke

Među ljudima koji su obilježili Marinovu karijeru posebno mjesto pripada Leu Brniću. Marino je boćati počeo u Gornjem kraju, Leo u Svetom Jakovu iz Jadranova, a još su kao mladi reprezentativci pripadali uspješnoj generaciji hrvatskog boćanja. Grad Crikvenica dodijelio im je 2010. zajedničko sportsko priznanje, nekoliko godina prije njihovih najvećih zajedničkih seniorskih uspjeha.

Prvi svjetski naslov u muškoj štafeti osvojili su na Podvežici 2015. godine. U finalu su pobijedili Talijane Mattea Manu i Emanuelea Ferrera, pogodivši 57 boća iz 61 pokušaja, dok su Talijani ostvarili 52 pogotka iz 59 pokušaja. Dvije godine poslije u marokanskoj Casablanci obranili su naslov i potvrdili status jedne od najboljih svjetskih štafeta.

Nakon 2017. njihovi su se reprezentativni putovi razdvojili. Brnić je godinama izbivao sa svjetskih prvenstava, dok je Milićević nastavio osvajati medalje s drugim partnerima. S Darijanom Živolićem stigao je do europske bronce 2019. i svjetskog srebra 2024. godine, a vrlo uspješan bio je i pojedinačno, osvojivši svjetske bronce u brzinskom izbijanju 2021., 2022. i 2024. godine.

Ovogodišnja Rijeka ponovno ih je spojila. Jedanaest godina nakon prvog zajedničkog seniorskog zlata na Podvežici, Milićević i Brnić ponovno su pred domaćom publikom nastupili u finalu Svjetskog prvenstva, ovoga puta protiv Francuza Frédérica Marsensa i Alexandrea Chirata. Obje su kombinacije završile s 57 pogodaka iz 60 pokušaja, nakon što je francuski rezultat naknadno korigiran zbog spornog evidentiranja jednog pokušaja. Predviđeno pripetavanje nije održano te je naslov podijeljen između Hrvatske i Francuske.

Rasplet nije bio uobičajen, ali sportska kvaliteta finala nije bila upitna. Milićević i Brnić treći su put zajedno postali svjetski prvaci, a posebno je zanimljivo da su dva od ta tri naslova osvojili upravo u Rijeci. Za dvojicu igrača koji se poznaju još iz mladih reprezentativnih dana, teško je zamisliti prikladnije mjesto za takav povratak.

Od Vargona i Zrinjevca do Bistona i Pule

Marinova klupska karijera vodila ga je kroz nekoliko hrvatskih sredina, ali i preko granice. Nakon Gornjeg kraja i Vargona, sa sedamnaest godina preselio se u zagrebački Zrinjevac, a poslije nastupao u Italiji za Noventu di Piave i Belluno. Godine 2019. vratio se u Rijeku, dok je sljedećeg ljeta pristupio Bistonu iz Baške Vode, s kojim je proveo četiri sezone i osvojio naslov prvaka Hrvatske 2023./24.

Nakon osvajanja prvenstva i promjena koje su uslijedile u Bistonu, Milićević je 2024. prihvatio poziv Pule. U istarskom je klubu nastavio uspješan niz, a Puljani su u sezonama 2024./25. i 2025./26. osvojili dva uzastopna naslova prvaka Hrvatske, uz uspjehe u domaćem kupu. Danas je jedan od važnijih igrača momčadi koja i u novoj sezoni Superlige ima najveće ambicije.

Premda je najpoznatiji po talentu u tehničkim disciplinama, Milićević se u klupskim susretima redovito dokazuje i u klasičnim igrama. U uvodna tri kola aktualnog prvenstva posebno su se izdvojile njegove pobjede u pojedinačnom klasičnom nad reprezentativnim kolegama Perom Ćubelom i Mateom Načinovićem. Protiv Ćubele je u Zagrebu slavio 10:5, dok je Načinovića na riječkoj Podvežici svladao 7:5. U istom je susretu protiv Rijeke u brzinskom izbijanju pogodio svih 46 boća iz 46 pokušaja, najavivši u odličnoj formi nastup na Svjetskom prvenstvu.

U razgovorima za medije Milićević je nekoliko puta uspoređivao iskustva iz hrvatskih i talijanskih klubova. Talijansko je boćanje opisivao kao profesionalnije organizirano, ali mu je u tamošnjem okruženju nedostajalo druženja kakvo je navikao imati u hrvatskim sredinama. Tijekom godina promijenio je više klubova, upoznao različite načine rada i ostao jedan od igrača sposobnih donositi bodove u više disciplina.

Ria Vojković i naslov koji je godinama izmicao

Posebno uspješnu suradnju posljednjih je godina izgradio s Riom Vojković u mješovitom štafetnom izbijanju. Njihove zajedničke medalje nizale su se iz prvenstva u prvenstvo: svjetska bronca u Rumillyju 2023., srebro u Saint-Vulbasu 2024. i nova bronca u Mâconu 2025. godine. Osvojili su i europsko srebro, a u Saint-Vulbasu postavili hrvatski rekord s 54 pogotka iz 58 pokušaja.

Unatoč takvim rezultatima, svjetsko zlato uporno im je izmicalo. U Rijeci su ponovno bili među favoritima, a kroz natjecanje su pokazali iznimnu sigurnost. Nakon polufinalne pobjede nad turskom kombinacijom 53:41, u finalu su ih čekali Talijani Ivan Soligon i Natalie Gamba, koji su ih dvije godine ranije pobijedili u borbi za naslov.

Ovoga puta hrvatski je dvojac bio uspješniji. Milićević i Vojković pogodili su 52 od 56 boća, Talijani 48 od 57, pa je hrvatskoj kombinaciji pripalo prvo zajedničko svjetsko zlato. Za Marina je to bio drugi naslov na istom prvenstvu, a za Riju završetak višegodišnjeg čekanja na najviše postolje u disciplini u kojoj su već dugo bili među najboljima. Posebno lijepo bilo je što su taj uspjeh ostvarili upravo na Podvežici, uz veliku podršku riječkih tribina.

Od svjetskog prvaka do izbornika, ali još uvijek u igračkom vrhu

Od lipnja 2025. Milićević je i izbornik hrvatske reprezentacije do 18 godina. Među mladim boćarima s kojima je radio nalaze se talenti iz njegovih krajeva, ali i ostatka Hrvatske. U toj ulozi sada prenosi iskustvo koje je nekoć kao mladi igrač stjecao uz Čedu Vukelića, danas umirovljenog izbornika. Pritom i sam ostaje važan dio seniorske reprezentacije i aktualnog hrvatskog prvaka Pule.

Riječko prvenstvo za njega je završilo s dva nova zlata i još jednim velikim uspjehom pred domaćom publikom. No već ga čekaju nove ligaške obveze, rad s mladim reprezentativcima i sljedeća natjecanja. Nakon gotovo dvadeset godina na međunarodnoj sceni, Marino Milićević i dalje pronalazi motivaciju za svaku novu utakmicu. A sigurni smo da će budućnost donijeti i nove razloge za slavlja uspjeha naše reprezentacije.

Podijeli članak

Objavljena poveznica bit će dostupna nakon konfiguracije adrese portala.

← Sve vijesti